U Kuli nad Kamenitim vratima, sjedištu Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“, 7. listopada 2026. predstavljena je čudesna povijest Janjeva, hrvatske enkalve na Kosovu, obilježena trajnim nastojanjem oko očuvanja hrvatskog i katoličkog identieta u obliku predavanja pod nazivom „Trgovačkim putevima Hrvata – od starog Dubrovnika do Janjeva“.
Predavanje je otvorilo pogled prema jednom važnom, ali široj javnosti još uvijek nedovoljno poznatom dijelu hrvatske povijesti – povijesti trgovaca, obrtnika i obitelji koji su stoljećima povezivali hrvatske krajeve s prostorima jugoistočne Europe, ali i priči o vjeri, migracijama, obiteljskim vezama te očuvanju hrvatskog identiteta izvan matične domovine.
Riječ je o Janjevu, drevnom naselju na Kosovu, čija je sudbina tijekom stoljeća bila neraskidivo povezana s katoličkom zajednicom Hrvata porijeklom iz starog Dubrovnika.
Predavanje o ljudima koji su povezivali krajeve
Predavanje je održao mr. sc. Zvonimir Ancić, v. d. ravnatelja Hrvatske katoličke mreže, dok su razgovor moderirali Zoran Korečić, Zmaj od Banovine, i Josip Degl’ Ivellio, Zmaj Brački II., Meštar obredničar, Kancelar Kapitula Zlatnog Zmaja.
Kroz povijesni prikaz i predavanje mogla se pratiti povezanost starog Dubrovnika, trgovačkih putova i janjevačke zajednice, ali i šira slika migracija hrvatskog stanovništva koje je tijekom stoljeća svoje gospodarske i životne interese ostvarivalo daleko izvan prostora današnje Hrvatske.
Janjevo – stoljetni trag hrvatske prisutnosti na Kosovu
Janjevo, povijesno naselje nedaleko od Prištine, zauzima iznimno i jedinstveno mjesto u povijesti hrvatskoga naroda. Radi se o najstarijoj hrvatskoj dijaspori koja je očuvala svijest o pripadnosti hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi u neprekinutom nizu od skoro osam stoljeća. U pisanim izvorima posredno se spominje već 1303. godine, u pismu pape Benedikta XI., a izričito 1346. u pismu pape Klementa VI. Janjevo je tijekom stoljeća postupno izraslo u značajno trgovačko i obrtničko središte. Njegovi su stanovnici bili poznati kao vješti trgovci, zlatari, filigrani i metalci, a njihovi poslovni putovi povezivali su Kosovo, Makedoniju, Srbiju, s Dubrovnikom i drugim krajevima jugoistočne Europe. Tako se razvila jedna posebna zajednica Hrvata na Kosovu, koja je živjela na sjecištu različitih kultura i povijesnih utjecaja, ljubomorno čuvajući svoju vlastitu vjersku i kulturnu posebnost.
Župa sv. Nikole – čuvarica višestoljetne baštine
Za povijest janjevačke hrvatske zajednice iznimnu važnost ima župna crkva sv.Nikole u kojoj se njegovao dubok vjernički život ,po čemu su janjevački Hrvati do danas poznati, kao i hrvatska riječ budući da su se tijekom stoljeća obredi uz redoviti latinski jezik odvijali i na hrvatskome jeziku. Kad se početkom 20. stoljeća Janjevcima pokušalo osporiti korištenje vlastitoga jezika u liturgiji Kongregacija obreda je presudila da se janjevačkim Hrvatima ima dopustiti privilegij koji je dan metropolijama U Zagrebu, Zadru i Gorici s obrazloženjem da su oni “istoga jezika i iste krvi”.
Unatoč brojnim izazovima i povijesnim nevoljama poput osmanske vlasti, ratova, epidemija i dugih razdoblja izolacije, janjevačka hrvatska katolička zajednica uspjela je očuvati katoličku vjeru, snažnu obiteljsku tradiciju, kulturnu baštinu i svijest o hrvatskom podrijetlu. O kontinuitetu hrvatske katoličke zajednice u Janjevu na osobit način svjedoči i zvono iz 1368. godine, koje i danas stoji u zvoniku janjevačke crkve te je po starini drugo najstarije zvono u Hrvata.
Vjera kao temelj identiteta
Katolička vjera bila je jedan od ključnih temelja na kojima je zajednica gradila svoj identitet i prenosila ga s generacije na generaciju. Crkva nije bila samo mjesto molitve, nego i prostor okupljanja, obrazovanja, čuvanja jezika, običaja i zajedništva. Iz Janjeva su potekli i brojni istaknuti crkveni ljudi. Među njima su na osobit način isticu mons. Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup, te napose mons. Roko Glasnović, dubrovački biskup. Njegovo imenovanje na čelo Dubrovačke biskupije nosi osobitu simboliku – svojevrsno ponovno povezivanje janjevačkih i dubrovačkih povijesnih korijena.
Janjevo je dalo i dvojicu blaženika koji su mučeničkom smrću posvjedočili svoju vjeru. Blaženi fra Serafin Kodić Glasnović podnio je mučeništvo 1947. u Albaniji, a proglašen je blaženim 2016. godine. Papa Franjo 2024. godine na čast oltara uzdigao je blaženog fra Alojzija Palića koji je ubijen 1913. na Kosovu. Trenutno je oko 120 duhovnih zvanja, svećenika, redovnika i redovnica, koji vuku porijeklo iz triju hrvatskih katoličkih župa na Kosovu – Janjeva, Letnice i Vrnavokola.
„Bijeli anđeli“ – pjesma koja je čuvala zajedništvo
Janjevo je posebno bilo prepoznato po svojem dječjem zboru „Bijeli anđeli“, koji je utemeljio janjevački župnik don Anto Baković 1969. godine. Taj je zbor u samo četiri godine svojega postojanja snimio 12 ploča, nastupio u osam zemalja i na najbolji mogući način pronio glas o drevnoj hrvatskoj enklavi na Kosovu.
Zbor je s vrlo velikim uspjehom već 1970. godine nastupio na Dubrovačkim ljetnim igrama. Tom prigodom Dubrovčani su mogli susresti potomke svojih pređa koji su prije mnogo stoljeća iz Grada krenuli u istočne krajeve i ondje podigli svoja naselja ne zaboravljajući nikad odakle su potekli. Kroničari su zapisali kako je mnogo oko dubrovačkih građana zasuzilo gledajući dječju povorku u bijelom na Stradunu I slušajući milozvučje njihovih glasova. Jedan od vrhunaca toga zbora bio je 1972. godine kad su djeca iz hrvatskoga Janjeva zvonkim glasovima nastupila pred papom Pavlom VI: u njegovom ljetnikovcu u Castel Gandolfu.
Janjevci u hrvatskom društvu
Janjevci svojim znanjem, poduzetništvom i radom ostavljaju duboki trag i danas u hrvatskom društvu. Njihov doprinos I prisutnost vidljivi su na različitim područjima, u gospodarstvu, obrtništvu, kulturi, Crkvi i sportu. U hrvatskom sportu istaknuli su se osobito braća Josip i Anton Glasnović, poznati hrvatski strijelci i osvajači brojnih međunarodnih odličja. Josip je Hrvatskoj donio zlatno odličje na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. godine.
Za očuvanje i znanstveno bilježenje povijesti Hrvata na prostoru Janjeva iznimno je vrijedan rad Nikole Čolaka. Ponajviše njegovom zaslugom i uz suradnju Ive Mažurana 2000. godine objavljena je do danas najiscrpnija monografija o povijesti Janjeva pisana na temelju mnoštva dokumenata iz vatikanskog, dubrovačkog i inih arhiva.
Od Janjeva do Hrvatske
Do kraja 20. stoljeća u Janjevu je živjelo nekoliko tisuća Hrvata. Dramatični događaji s početka 1990-ih poveznaih s agresijom na Hrvatsku I hrvatskom borbom za neovisnost doveli su do velikog iseljavanja Hrvata iz Janjeva. Velik dio janjevačkih obitelji napustio je svoje stoljetne domove i novi život započeo u Hrvatskoj.
Janjevci su se posebno naselili u u Zagrebu, a od 1997. Veliki broj je doselio u Kistanje. Sa sobom nisu donijeli samo osobne stvari nego i obiteljske uspomene, vjeru, običaje, poduzetnički duh, jezik, pjesmu i sjećanje na Janjevo. Zato Janjevo nije nestalo, nego je nastavilo živjeti novim životom sada u svojoj matičnoj, slobodnoj i nevosinoj Hrvatskoj.
Trgovački putevi koji su postali životni putevi
Predavanje u Kuli nad Kamenitim vratima pokazalo je kako gospodarska i politička povijest često ne mogu biti odvojene od osobnih sudbina. Trgovci koji su nekada putovali između Dubrovnika i unutrašnjosti Balkana nisu prenosili samo robu. S njima su putovali jezik, običaji, vjera, obiteljske veze, informacije i kulturni utjecaji. Iz tih su se putovanja rađale zajednice. A zajednice su, unatoč promjenama granica i država, stvarale vlastite načine preživljavanja i očuvanja identiteta. U tom smislu, priča o Janjevu nadilazi lokalnu povijest. Ona govori o širem fenomenu hrvatske povijesti – o narodu koji se kroz stoljeća selio, trgovao, stvarao i živio izvan današnjih državnih granica, ali je pritom nastojao sačuvati svijest o svojim korijenima.
Povijest koju treba pamtiti
Večer posvećena Janjevu bila je stoga mnogo više od povijesnog predavanja. Bila je to prilika za podsjetnik da hrvatska povijest nije sadržana samo unutar današnjih granica Republike Hrvatske nego da ju valja misliti puno šire. Ona je ispisivana i u Bosni i Hercegovini, Vojvodini, Boki kotorskoj, Gradišću, Srijemu, Bačkoj, te Kosovu i na mnogim drugim prostorima na kojima Hrvati stoljećima žive, rade, stvaraju i čuvaju svoju vjeru i kulturu. Janjevo je jedan od tih osobitih povijesnih prostora. Njegova priča govori o snazi obitelji, vjere, rada i zajedništva, ali i o odgovornosti sadašnjih generacija da sačuvaju sjećanje na ljude i zajednice koje su bile dio hrvatske povijesti.
Hvala mr. sc. Zvonimiru Anciću na vrijednom i poticajnom predavanju te svima koji su sudjelovali u ovoj večeri posvećenoj Janjevu, njegovoj povijesti i hrvatskoj baštini izvan domovine.
Posebna zahvala i svim članovima, prijateljima i gostima Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ koji svojim sudjelovanjem pridonose tome da se hrvatska povijest istražuje, pamti i prenosi budućim naraštajima.
Od Dubrovnika do Janjeva – trgovački putevi nisu povezivali samo gradove i tržišta. Povezivali su ljude, obitelji, kulture i generacije. A Janjevo nas i danas podsjeća da se identitet ne čuva samo granicama.
Čuva se pamćenjem.
Čuva se vjerom.
Čuva se obitelji.
Čuva se kulturom i jezikom.
I, prije svega, čuva se ljudima koji ne zaboravljaju svoje korijene.
Janjevo je dio hrvatske povijesti.
Iznimne i jedinstvene priče poput njegove vrijedi pamtiti, istraživati i prenositi budućim generacijama.
I neka svima nama bude podsjetnik i putokaz snažna poruka sv. Pape Ivana Pavla II. koju je uputio Hrvatima iz Janjeva na audijenciji u Rimu 18. Studenoga 1989. sažimajući u malo riječi cijelu povijest ponosnog hrvatskog Janjeva: “Ponosni na svoju slavnu povijest koja je sastavni dio povijesti hrvatskog naroda, uvijek kao iskreni katolici, budite svjedoci i promicatelji Kristova mira i ljubavi. Neka Gospodin blagoslovi vas i vaše obitelji.”